2 Kr 5, 14-17
2 Tim 2, 8-13
Lk 17, 11-19
Otac Peter Hinsen, profesor pastoralne teologije, pripovijedao je kako je u jednom njemačkom gradu, na trgu pred kongresnim centrom, promatrao desetak ljudi koji su međusobno žučljivo diskutirali, te tako na sebe skretali pažnju mnogih prolaznika koji su se pitali što li ti ljudi tamo čekaju. Svi su bili različiti: visoki mršavi gospodin, jedna gospođa,… i jedan Turčin. Svima je zajednički bio radni status; naime, svi su bili nezaposleni. Doznali su da na veliki najavljeni kongres uspješnih poduzetnika dolazi i direktor najveće tvrtke u gradu, pa je upravo to bio razlog njihova okupljanja. Odlučili su, izravno i bez srama, stupiti pred direktora i zamoliti ga za posao. Gotovo su „opkolili“ njegov službeni automobil tražeći pomoć.
Direktor je posve neočekivano reagirao uputivši ih u svoj ured, jamčeći im posao. Svi su bili potpuno zbunjeni, ali otiđoše, kako im je rekao, i stvar je bila gotova. Svi su dobili neko radno mjesto, napokon će moći raditi i zaraditi, dosta je burze i socijalne pomoći, vraćaju se obiteljima da im obznane radosnu vijest. Nije im bilo bitno je li ih čovjek zaposlio da bi javno pokazao svoju „socijalnu osjetljivost“ i tako skupio društvene bodove, ili nije ni imao previše izbora – pa mediji su već doznali što su okupljeni na trgu čekali i očekivali – nije mogao pokazati kapitalističku bezobzirnost i tek tako proći pored njih. Uostalom, da im nije mogao pomoći, pokazao bi vlastitu bijedu, nemoć i nesposobnost. Kako bilo, svatko je od njih otišao kući sretan i zadovoljan, valjda misleći da drugačije nije ni moglo završiti. Samo je spomenuti Turčin, koji nije mogao shvatiti da je on, kojega su mnogi gledali poprijeko kao „auslendera i gastarbajtera“, od jednoga njemačkog poslodavca dobio posao, pošao potražiti toga dobročinitelja. Jedva ga je nekako „ulovio“, teškom mukom sročivši riječi zahvalnosti na njemačkome jeziku. Direktor se obratio svojoj pratnji: „Eto vidite, svima onima sam osigurao kruh, a samo je ovaj Turčin došao zahvaliti.“
Ova je također istinita priča vrlo slična priči iz današnjega evanđelja. Uistinu, nezaposleni Turčin ima mnogo sličnosti s gubavim Samarijancem koji je bio dvostruko izoliran: prvo zato što je bio gubav i drugo zato što je bio Samarijanac, odnosno pripadao je narodu koji Židovi nisu podnosili.
I dalje kroz evanđelja pratimo Isusa na putu prema Jeruzalemu. Za Njim idu učenici, a On ih priprema za ono što treba doći i govori o Kraljevstvu Božjemu koje počinje već ovdje, na zemlji. Iz Božjega Kraljevstva nitko nije isključen: ni Ninivljani koji su napokon progledali, ni carinici koji su se kajali udarajući se u prsa, ni Zakej koji se obratio, ni izgubljeni sin koji se vratio svome ocu, ni Lazar koji se nasitio u krilu Abrahamovu. Božje Kraljevstvo otvoreno je i za gubavce i za Samarijance, za nezaposlene koji su teret društvu i za auslendere, strance na socijalnoj grbači neke „obećane zemlje“.
Vani ostaju samo oni koji sami sebe isključuju, koji se hvale i smatraju boljima od ostalih: farizeji, bogataši, rasipnici, oholice… i nezahvalnici kojima se podrazumijeva da imaju sve što imaju, pa ne vide ni razloga ni potrebe zahvaljivati na tome.
Krist je očistio od gube desetoricu jadnika koji su mu išli ususret, stigmatizirani i odbačeni, nadajući se Kristovoj milosti i moleći za čudotvorno ozdravljenje. Isus im uslišava molbu na putu do svećenika koji je i službeno trebao potvrditi to čudesno očišćenje. Oprani su kao Naaman Sirijac iz prvog čitanja Druge Knjige o Kraljevima: „Tijelo im posta kao u malog djeteta – očistiše se od gube.“ No, zahvaliti se vratio samo jedan, dok su se drugi razišli, valjda misleći da je čudesno ozdravljenje bilo neminovno. Isus pomalo ironično pita, već navikao na ljudsku nezahvalnost: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“ Zatim tuđincu Samarijancu reče: „Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!“ Poput zahvalnog Samarijanca, i Naaman iz prvog čitanja, očišćen u Jordanu, zahvaljuje Bogu na svoj način: „…barem mi dopusti, Gospodine, da ponesem izraelske zemlje koliko moje dvije mazge budu mogle ponijeti. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.“
Gospodinu treba zahvaljivati na darovanoj milosti. Danju, noću, ujutro, uvečer… Zahvaljujmo Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav Njegova! Zahvaljujmo mu za noć i dan, za svako novo jutro i svaku smjenu dana i noći… Zahvaljujmo mu na zdravlju, obitelji, prijateljima, poslu… Zahvaljujmo mu na djeci, na zajednici kojoj pripadamo, na svim lijepim danima provedenima sa svojim pokojnima… Zahvaljujmo mu na kruhu koji blagujemo i na vodi kojom utažujemo žeđ. Zahvaljujmo mu na rodnome vinogradu i dobroj ljetini. Zahvaljujmo mu na milosti po kojoj nam je darovao vjeru, na identitetu – nacionalnom i vjerskom… Zahvaljujmo mu na domovini, slobodi, suncu, kiši… Toliko je beskrajno mnogo razloga da svake sekunde hvalimo veličinu i milost Gospodnju kao što su je hvalili mnogi naši prethodnici – od Joba koji je i u čirevima bio zahvalan na svemu darovanome po volji Gospodina, do Judite koja je spasila voljenu Betuliju od asirskog vojskovođe Holoferna, Nabukodonozorovog podanika, a zatim Gospodinu zahvalila pjesmom: „Udarajte Gospodu u bubnjeve, pjevajte Gospodu uz cimbale, uzvisujte ime Njegovo!“ Zahvaljujmo mu poput Zaharije koji je, po rođenju sina Ivana Krstitelja, Gospodinu zapjevao: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov jer je pohodio i otkupio svoj narod!“ Zahvalimo mu kao Marija kad joj je dano da bude majkom Njegova Sina Isusa: „Veliča duša moja Gospodina i duh se moj raduje u Bogu, spasu mojemu!“ Veliki dio psalama čine pjesme zahvalnice, stoga ni mi ne smijemo zaboraviti neprestano i neumorno zahvaljivati Gospodinu na svemu što nam je dao, a dao nam je neizmjerno mnogo već i ovom činjenicom da smo okupljeni oko stola Njegova, u Njegovu hramu, na euharistiji. Zahvaljujmo mu na Radosnoj vijesti koju nam je ostavio u baštinu po evanđelistima i na spasenju koje nam je darovano ako naučimo biti zahvalni. Živimo svjesni svega darovanoga i ne uzimajmo ništa kao da se to podrazumijeva.
Ruski realist Ivan Sergejevič Turgenjev u jednom svome djelu zamišlja veliki prijem u plavetnoj palači, na kojemu su se svečano okupile sve kreposti ovoga svijeta. Zamislio ih je kao dame – lijepe, elegantne, decentne, dostojanstvene. Ugodno su se družile, ali – dvije među njima kao da se nikada ranije nisu srele. Bog ih upoznaje, a one se jedna drugoj predstavljaju kao „gospođa dobročiniteljica“ i „gospođa zahvalnost“.
Mala riječ „hvala“ otvara vrata zakračunata tisućama zasuna. Zahvalnost je pamćenje srca i kolijevka svake religije. Nikada ne zaspimo bez zahvale na usnama. Hvala ti, Gospodine, na svemu što si nam darovao. Klečimo pred Tobom i ljubimo tvoje milosrdne skute! Amen.
p. Anđelko Sesar