Iz 25, 6-10a
Fil 4, 12-14. 19-20
Mt 22, 1-14
Nastavljajući se obraćati poglavarima svećeničkim i starješinama naroda, Isus ponovno daje sliku kraljevstva nebeskoga. Ovaj put predstavlja ga kao gozbu na koju su pozvani svi narodi. Tako razvija poznati proročki govor o kraljevstvu, koji susrećemo i u današnjem čitanju iz Knjige proroka Izaije. Prizivajući u pamet svojim slušateljima ono što su znali, otkriva koliko im je skrivena Božja tajna koja se ostvaruje pred njihovim očima, a da je oni ne razumiju jer su im srca otvrdnula za istinu. Da nije tako, prepoznali bi znakove svoga vremena ili bi barem, nakon Isusove muke i uskrsnuća, shvatili kako se na izraelskoj gori (misli se na Sion kao prebivalište Božje u Hramu, u kojemu su se čuvale ploče Saveza) baš kako je najavio Izaija, «raskinuo zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sve pogane pokrivaše i uništi se smrt zasvagda». Prepoznali bi u Isusu obećanog Mesiju. Onako kako su Ga prepoznavali pogani.
Isus im svojim prispodobama daje priliku da progledaju, no oni su je, plamteći mržnjom protiv Njega, odbacili. Kad o tome razmišljamo, stojimo pred tajnom zla, što je ozbiljna prijetnja čovjeku koji se zatvara Božjem Duhu. A to činimo uvijek kad zanemarimo prvu Božju zapovijed i počnemo između sebe i Boga stavljati idole. Tada smo izgubljeni i lak plijen Zlu.
O tome govore reakcije uzvanika, tj. onih kojima je poziv najprije upućen: «Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.»
Gozba koju opisuje Izaija, a koju Bog sprema Židovima i poganima, istovjetna je slici svadbene gozbe iz Isusove prispodobe. Gospodar je naš Otac nebeski, a svadba je Isusovo otkupiteljsko djelo. Gozba je slika euharistije u kojoj blagujemo Božju riječ i Kruh Nebeski. «Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko jede ovaj kruh živjet će u vijeke.»
Gozba je tako slika nebeskog blaženstva, smiraja u Bogu, razrješenja svih suprotnosti i odgovora na sva pitanja, spasa od svih patnji i melema za sve rane; slika vječnog života i apsolutne pravde.
To je ponuda svim ljudima, upućena cijelom tadašnjem poganskom svijetu nakon izraelskog odbijanja da pristupi gozbi: «Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na gozbu.» To je najava apostolskog poslanja da po svemu svijetu propovijedaju Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom. Pri tome, odazivaju se i zli i dobri. Ali na gozbu ne mogu pristupiti oni koji nemaju svadbeno ruho. Svadbeno ruho je svečano, a simbol je duha ljubavi, kreposti, svetosti. To je Božja milost koja odijeva čovjeka svetošću kad on otvori srce Božjem djelovanju. Svoje mjesto na gozbi čovjek ne može zaslužiti svojim snagama, ali budući da je slobodan pristati na Božju ponudu ili je odbiti, Bog čovjeka ne može dovesti na gozbu protiv njegove volje. Zato primimo ozbiljno ono upozorenje na kraju: «Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.» Imajmo Božjeg straha misleći na nesretnika koji je, jer nije imao svadbenog ruha, izbačen «van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi». Isus nije to ispričao da bi nas preplašio, nego da bismo, računajući na takvu mogućnost, ozbiljno stremili kraljevstvu nebeskom ne zanoseći se materijalnim i prolaznim. Neka nam i u tome posluži primjer svetog Pavla koji iz zatvora ovako piše: «Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!» Amen.
p. Anđelko Sesar