Pnz 4, 1-2. 6-8
Jak 1, 17-18. 21b-22. 27
Mk 7, 1-8. 14-15. 21-23
Zemaljski je zakon zemaljski Bog, redarstvena palica koja je neizbježni obrazac ponašanja, blagoslov naših dopuštenih radnji i pokretač sankcija krivih djelovanja. Ipak, on nije nepovrediv, nije čak ni čvrst kao stijena. Štoviše, vrlo je klimav, previše elastičan, ne vrijedi za svakoga podjednako, premda bi tako trebalo biti. Kažu da su pred zakonom svi ravnopravni. Jesu, samo su neki ravnopravniji. Nebrojeno smo se puta osvjedočili da pravda nema zavezane oči, da bogati i utjecajni kroje i zakone i pravdu kako im se prohtije, da „krupne ribe“ zakon ne kvači, a da se i kraljevska i državna riznica bogate na, ponekad čak i montiranim, sitnim prekršajima malih riba koje su girice u usporedbi s neulovljivim morskim psima. Zakon ne štiti slabe i nemoćne – njih pojede bahatost, bezvlašće i korupcija. Utjerivanja pravde nema za onoga koji se suprotstavio moćniku – tajkunu, reketaru, bilo kakvome samozvanome poduzetniku koji grca u nimalo sumnjivom porijeklu stečenoga imetka (naime, pouzdano se zna da je sav novac koji posjeduje – ukrao). Zakon ne štiti siromašne, bolesne (starozavjetno rečeno – udovice i sirote), pristojne, strpljive. Zakon štiti jake i glasne, drske i probitačne, divlje i nezaustavljive, suverene koje takvima čini upravo financijsko zaleđe. Ponekad nam se čini da zakon, koji bi trebao sprječavati svaki kaos i anarhiju, funkcionira tek tako – na papiru, formalno, tek toliko da postoji i da nam administracija zbog njih naplaćuje biljege i prisiljava nas na kucanje od vrata do vrata, potucanje od nemila do nedraga, od jedne nadležne instance do druge koja je, slučajno baš kada je vi trebate, na pauzi, godišnjem ili u toplicama. Vas, male ljude – jer za male ljude postoje male pravde, a veliki do nje ionako ne drže. Nije važna pravda, važna je pobjeda. Potkupljiva i podmitljiva Victoria. Pa ipak, taj je zakon pisala ljudska ruka, on nije Božji nego ljudski, stoga je prepun rupa, nedostataka i zamki.
Božji zakon nema mane, pravedan je i u provedbi dosljedan, ne čeka nas na krivoj nozi, ne dočekuje iza grmlja nespremne, ne tjera nas u arenu s lavovima gdje smo unaprijed izgubili svaku bitku. Boga ne možemo potkupiti, do Njega ne možemo doći preko veze, Njegova nam vrata novac ne otvara. On je pravedni sudac, Njegovi su zakoni pošteni, On ima srca i sluha za najmanje i najslabije, za sve one koji bi na zemlji bili zgaženi i pregaženi. Njegov zakon ne dopušta nezakonito bogaćenje, gaženje preko mrtvih do cilja, prijevaru naivnih i slabih. On ne gleda kroz prste poznatim osobama, ne ulizuje se moćnicima iz javnog života, ne koketira s utjecajnima, ne prešućuje i ne oprašta onima koji isto ne čine svojoj braći. Pred Njim smo svi jednaki. Iz Njegovih su astralnih visina posve jednaki i krtičnjak i piramida, kako kaže Kranjčević u pjesmi „Mojsije“. I kralj i prosjak.
Jahve je Mojsiju ostavio zakone i uredbe koje je prorok prenio Izraelu. Jasne i transparentne. Naređuje im da ih ne dopunjavaju i ne ublažavaju, da ih ne tumače na svoju ruku, kako njima odgovora, mažući oči sami sebi, opravdavajući svoje prijestupe nejasnoćom u pojedinim stavkama. Trebaju ih poštovati, te tako krotiti sami sebe i učiti se razboritosti i mudrosti. Jahve ne napušta svoj voljeni narod i on toga treba biti svjestan. Jahve se odaziva na svaki njegov vapaj i pruži ruku spasiteljicu svakome utopljeniku. Onaj koji sluša Božju volju i vrši Njegove zapovijedi – neće skrenuti s puta. Tko se bude držao Božjega zakona, pravednoga i dosljednoga, ne može pogriješiti. Kako jednostavno! Dobili smo obrazac ponašanja, upute za čestit život, trebamo ih se „samo“ držati. „Svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji…“, riječi su svetoga Jakova apostola. Slušajmo, dakle, Gospodina, srcem i razumom. Ne tražimo mane u Njegovim naredbama, ne podvaljujmo Mu poput farizeja, ne služimo se smicalicama. Ne shvaćajmo sve doslovno, potražimo pravi, dublji smisao u svakoj Kristovoj riječi. Ne optužujmo tvorca Zakona za njegovo kršenje, budimo mu podložni i ponizni, sretni što imamo dane smjernice, sretni što smo ugledali svjetionik u svojoj mrkloj noći.
Farizeji i pismoznanci samo su čekali da Isus učini nešto što bi Mu mogli predbaciti, zamjeriti, pozivajući se na Zakon. Nebrojeno smo puta svjedočili njihovim takozvanim dvojbama, nečemu što je Isus dopuštao a njima se činilo, u najmanju ruku, diskutabilnim. Tako je i ovaj put.
Pitaju Isusa: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“ Naime, zakon je nalagao pranje ruku prije svakoga blagovanja, pranje čaša, vrčeva, lonaca, pranje voća i povrća… Isus ima spreman odgovor: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene… Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“
Farizejima su opet začepljena usta. Ostaju bez argumenata pred Onim koji iste zakone tumači drugačije, pred Onim koji zadire dublje u Riječ, pred Onim koji ne drži tek do forme, fasade. Pozivaju se na subotu kao dan odmora, a poput zmija neumorno palucaju zlim jezicima, ogovarajući i huškajući na Sina Božjega. Poste, a presiti su vlastite oholosti. Ne bi jeli u zabranjeni dan, ali taj dan ne bi ni umirućemu od gladi dali da jede – jer tako veli Zakon. Božji je Zakon drugačiji od ljudskoga. On čovjeka i čovječnost stavlja na prvo mjesto, prije posta i dana odmora, prije svih običaja i zabrana. Znajmo to pa ne budimo kršćani samo deklarativno, ne slavimo Boga tek formalno – držeći se običaja. Uzalud nam devet prvih petaka ako je srce bešćutno za brata. Uzalud i pričesti i krizme, krštenja i vjenčanja – ako su samo radi forme i otvaranja skupih darova. Uzalud čašćenje Srca Isusova i Marijina, uzalud odlazak na Svete mise, uzalud sva hodočašća na koljenima, uzalud post i nemrs, uzalud nam sve ako smo bez milosti prema bratu. Naša karitativnost Boga ne dira u srce ako smo u zajednici angažirani samo zbog toga da selu pokažemo kako smo dobri mecene. Misa nije misa ako na nju odlazimo da prošetamo novu haljinu ili nove cipele. Ne poštujemo Dan Gospodnji ako nismo susjedu pomogli skupiti sijeno pred kišom, nego baš obratno – tek tada smo se dotakli kršćanskoga milosrđa, pa bila i nedjelja i četvrtak.
Ne dopustimo da Krist, govoreći o nama, zaključi: „Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste Božju zapovijed, a držite se predaje ljudske…“ Božji zakon nije ni dug ni težak, pun zakučastih paragrafa i nerazumljivih stavki. Njegov jezik nije težak, pravnički, niti mu je stil bez soka, administrativni. Njegov je zakon kratak, a glasi: ljubav. Ljubav je jedini zakon. Nad njim je samo Nebo. Amen.
p. Anđelko Sesar