22. Nedjelja kroz godinu

Pater Anđelko

Sir  3, 17-18. 2o. 28-29
Heb  12, 18-19. 22-24a
Lk 14, 1. 7-14

Tko od nas nije bio u iskušenju zamišljati se važnijim nego što uistinu jest? Netko će tako hvalisavo istaknuti: „Prije nekoliko dana susreo sam se s gradonačelnikom. Lijepo sam mu rekao svoje mišljenje…“ Ili pak: „Moj šef i ja smo na ‘ti’. Ja sam njegova desna ruka, bez mene bi mu posao propao.“ Sve su to smiješni načini i nastojanja da istaknemo svoj ugled, ali smo pritom uvijek u strahu da tu paučinu lako odnese i najmanji povjetarac. Vrlo brzo i bolno shvatimo da smo i mi, baš kao i svi, zamjenjivi i nadomjestivi, nesigurni i ranjivi…

Isus od nas traži skromnost, marljivost i poštenje. Nije potrebno biti izniman, izvanredan, neponovljiv, ugledan, visoko pozicioniran, dokazano produktivan. Isusu ništa ne znače priznanja koja smo stekli dobivanjem menadžerskog ugovora. Time zakratko možemo obmanuti druge, ali ne i Njega. Pred Njime smo svi ogoljeni, poput puževa bez kućice, kornjače bez oklopa, bisera bez školjke. Njega ne možemo zavarati, impresionirati nekom iznimnom spretnošću, pred Bogom smo onakvi kakvi uistinu jesmo. Pred Njim ne trebamo isticati svoj ugled, naglašavati svoju važnost, nezaobilaznost na društvenoj ljestvici. On cijeni nešto posve drugo – Njemu je bitna samo ljubav koju imamo za druge i naše nesebično zalaganje za braću.

Ljubav ne poznaje ljubomoru ni zavist. Sveti Pavao u slavnome Hvalospjevu ljubavi kaže: „Ljubav se ne hvasta, ne nadima se, ne traži svoje…“ Ljubav je spremnost činiti nešto za druge, potpuno nesebično, bez očekivanja neke naknade – mada se danas, nažalost, čak i mnoga kumstva biraju upravo po tome ključu. O tome Isus govori u zadnjem dijelu današnjega evanđelja: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj prijatelje, braću, rodbinu, bogate susjede… nego siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer ti oni nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ A po kojoj logici mi odabiremo najvažnije uzvanike? Za kuma se odabire onaj od kojega možeš očekivati skupocjeni dar – za krštenje kompletna futuristička oprema poznate marke za zbunjeno novorođenče (kojemu ne treba ništa nego majčino toplo krilo); za krizmu mobitel, skuter, laptop (iako djetetu treba tek čvrsta ruka – nježna pri tješenju, odlučna pri vođenju)… Zar smo zaboravili što je kumstvo? Ne bi li kum trebao biti netko tko nam je vrlo blizak i drag, netko kome biste, i u slučaju da vas nema, povjerili na (kršćanski) odgoj i čuvanje vlastito dijete? Sve češće su kumovi obični (ali svakako dobrostojeći) poznanici koje smo odabrali snobizmom i računicom.

Danas se sve mjeri nekim čudnim mjerilima – tako su nas učili od djetinjstva, i u tu smo se mrežu zapleli. Nismo navikli na davanje bez primanja. Ponašamo se kao djeca kojoj roditelji, da bi nešto postigli, obećaju sladoled ili kino. Tako se već od malih nogu djecu navikava da dobivaju naknadu za svaku ispunjenu molbu, za svako „dobro djelo“. I ona se počinju pitati što će dobiti učine li to i to. Imaju cijelu listu narudžbi i križaju jednu po jednu za svaku učinjenu stvar koja bi trebala biti normalna, koja bi se trebala podrazumijevati i bez nagrade! Svuda se nude premije i darovi. „Odaberite našega mobilnog operatora, darujemo besplatne impulse prvih mjesec dana.“ „Uzmite naše životno osiguranje, darujemo velike kamate na premiju.“ „Kupite kvadrate naše građevinske tvrtke, dobit ćete i automobil.“ Tako se to nastavlja do konca života. Čak se i roditelji često boje pripisati imanje djeci jer strahuju da će njihova ljubav trajati samo dok imaju baštinu. To svakako nije ljubav nego proračunatost, sebični interes.

Ako se nešto uistinu daruje iz ljubavi, onda to nije nikakva poteškoća. Ako smo nekomu nešto dali, pa očekujemo uzvrat, onda to nije kršćansko bezuvjetno davanje. To je kalkuliranje koje postaje začarani krug iz kojeg se možemo izvući samo ljubavlju, a ona ne zna zbrajati (osim ako to nisu dobra djela), nema ekonomsku računicu.

Krist je naš primjer. Ljubio nas je i otišao u smrt za nas, a da nije očekivao nikakvu nagradu. Pokušajmo ga slijediti čineći dobra djela. To ne trebaju biti herojska djela najvišega stupnja. To mogu biti mali svakodnevni znaci pažnje, prijateljski pozdrav, dobar savjet, neka riječ ohrabrenja – naravno, bez očekivanja pitanja: „Koliko sam dužan?“

Skromnost je vrlina koju nemaju mnogi, zato mi ostali trebamo naučiti biti skromni, što nije lako. Bismo li se, poput Isusa, prihvatili posluživanja „manje vrijednih“ od nas? Bismo li oprali noge svome umornome bratu? Bismo li trpjeli poruge i udarce onih s dna ljudskog roda, ogrezlih u svakoj vrsti blata – emotivnom, intelektualnom, socijalnom…? Ne bismo. Usprotivili bismo se takvoj „nepravdi“. Tražili bismo više pozicionirano mjesto na ljestvici zaslužnih, zaboravljajući upozorenje iz prvog današnjeg čitanja (Knjige Sirahove): „Nema lijeka bolesti oholnika“. Bog se objavljuje poniznima, a oholost je rana koja se ne može zaliječiti. Ponizan čovjek zna da je sve u Božjim rukama, da je Bog gospodar naših života. Poniznost vodi k strpljenju i nalaženju ljubavi za svu braću, jer ljubav je nesebična. Što manje očekuje, više se i cjelokupnije daruje.

Mnoge revolucije novoga vremena razvile su parole o bratstvu i jedinstvu. Ne smije biti razlike među ljudima, svima treba biti jednako, svi startamo s istih pozicija. Je li uistinu tako? Ili su neki uvijek „jednakiji“ od drugih? Nismo svi političari, državnici, kraljevi, filmske zvijezde, glazbene „ikone“… Imamo li doista svi iste predispozicije? Ima li više šanse da bude dobar pijanist netko tko se rodio u kući s glasovirom ili netko rođen u potleušici bez struje? Je li lako postati liječnikom nekome iz liječničke obitelji ili nekakvom provincijalcu kojemu ništa nije servirano? Jesmo li mi zbog toga manje vrijedni? Naravno da ne, u Očevim smo očima svi jednako važni, samo se različito od nas očekuje. Kome je mnogo dano, mnogo će se od njega i tražiti. No, bez obzira na naše zasluge, ne gurajmo se da budemo što bliže Gospodinu-domaćinu za Njegovim stolom. Možda je naša samouvjerenost bez pokrića. Možda smo neskromni, oholi. Kako bismo se osjećali da nam domaćin kaže da smo sjeli na mjesto mnogo zaslužnijega uzvanika? Povukli bismo se posramljeni i poniženi.

Isus, dakle, opet prispodobom o svadbenoj gozbi uzvraća farizejima-provokatorima blagim upozorenjem, prozrevši lako njihove namjere. Svadbena gozba je kraljevstvo Oca koje Isus naviješta, a najbolja mjesta oko Oca sigurno nisu rezervirana za farizeje, književnike i ostale zaslužnike po ljudskim mjerilima. Uz proroke čija su imena odavno zapisana u Svetome pismu, sjedit će mnogi mali, anonimni ljudi velikih djela, ljudi bez visokih zvanja i velevažnih titula. To su oni koje je Bog sa Siona (drugo čitanje) pozvao u nebeski Jeruzalem na svečani skup s tisućama anđela, među odabrane pravednike, da pokraj Posrednika Novoga saveza, Isusa, sjede najbliže Bogu, Ocu, sudcu svih nas. Amen.

p. Anđelko Sesar