Iz 66, 18-21
Heb 12, 5-5. 11-13
Lk 13, 22-30
Najprije žene i djeca! Uvijek ista slika koju nude filmovi katastrofe. Bilo da je riječ o brodu koji tone, o neboderu u plamenu, o konvoju koji spašava ljude iz ratnog vihora – u dramatičnim situacijama uvijek je premalo mjesta za one koji se guraju, a najrevniji su u tome egoisti i sebičnjaci. Naravno, uvijek prednost imaju žene i djeca – dakle oni najbespomoćniji, najslabiji, najkrhkiji koji bi, vjerojatno, prvi nastradali, a koji su zalog za budućnost čovječanstva i novoga, obnovljenog života.
Tko se spašava? Tko se smije nadati? Ovo se pitanje nameće otkad je povijesti, osobito nakon silaska Krista koji je poslan da bi nam dao konkretne upute za spas duše. Tko će se, dakle, spasiti? Hoće li to biti samo kršteni, možda samo katolici? Ili je to, kao u naučavanju Jehovinih svjedoka, već unaprijed određeni broj. I Isusove je učenike mučilo isto pitanje, pa su ga svome Gospodinu postavili puni straha.
Isusov je odgovor posve jasan, jednostavan i nimalo neočekivan. Spašavanje zahtijeva spremnost i budnost, a nisu najspremniji oni koji su najjači. Tko se ljuljuška u vlastitoj životnoj sigurnosti, tko misli da je dovoljno pripadati izabranome narodu ili crkvi – vara se. Ne postoji ugodna životna inercija jer je na svijetu previše nepravde i boli da bismo se odijelili u svoja četiri zida i zaštitili od svega što bi moglo poremetiti ili ugroziti našu lagodnu životnu rutinu. Moramo se truditi i založiti za druge da bismo postigli spasenje. Nije dovoljno revno i redovno moliti Boga, a prolaziti pored ubogoga kao da ga nema. I kad Gospodin dođe spasiti svijet, može se ponovno dogoditi da čujemo: Najprije žene i djeca – oni s kojima nitko ne računa, slabi, nejaki i maleni. Tko je posljednji, bit će prvi.
Lukino, dakle, evanđelje nastavlja pratiti Isusa na putu za Jeruzalem – putu na koji je krenuo da bi spasio ljude, putu koji je trnovit i krvav, ali vodi uskrsnuću i Nebu. Isus njime kroči sigurno, do kraja poslušan Ocu, baš kao što bismo mu i mi trebali biti poslušni. I danas pročitana poslanica Hebrejima na to nas podsjeća – otac šiba sina kojega voli radi bolje i lakše budućnosti (“Sine moj, na omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer, koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina kojega voli.”).
Za koga, dakle, na tome trnovitome putu Isus daje svoj život? On nam to eksplicitno govori već dvije tisuće godina, pa zašto to opet pitamo? Ne pitajmo se za koga Isus umire, nego tko za Isusa živi. Samo je jedan put k spasenju. On nije jednostavan, treba sasjeći mnoge ispriječene grane pune bodlji i trnja, ali je ipak prohodan. Nema unaprijed spašenih, svatko se mora sam založiti za svoje spasenje. Isus kaže: “Borite se da uđete na uska vrata…” Dakle, ne s fanfarama koje najavljuju visokopozicionirane u zemaljskoj vlasti, nego na mala vrata – ona za male ljude i njihova mala dobra djela učinjena onima još manjima – po njima ljudi rastu do Vječnosti.
Treba biti dostojan s Kristom sjesti za stol. Nije dovoljno znati teoriju, ići na službu Gospodnju i “odraditi” kršćanske pouke. Ne mogu se tek napamet naučiti pravila igre, a onda kupiti ulaznica za tu svečanu gozbu. “Pravila igre” moraju se pretvoriti u praktičan vjerski život. Ne smijemo biti svjesni svakog svog dobrog djela. Tek kad ih ne budemo svjesni, postat ćemo praktičari dobrote. Naravno da smo pozvani na gozbu Gospodnju, ali moramo stići na vrijeme, da ne naiđemo na zatvorena vrata. Na jednoj gotičkoj katedrali iznad portala stoji reljef Isusa koji sjedi na prijestolju, u ruci držeći knjigu na kojoj piše: “Ja sam vrata.” Kroz njih će, kako u današnjem evanđelju stoji, mnogi “doći s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u Kraljevstvu Božjem.”
No, Nebo ne pada tek tako u naše krilo, za njega se doista moramo boriti. Put do njega nije ugodna šetnja. “Božji grad stoji na uzvišenom brdu do kojega se moramo odozdo penjati” (Edith Stein). Nasljedovanje križa uključuje spremnost na žrtvu, spremnost nasljedovanja u nošenju križa. Ne smijemo Kristov križ sebi olakšati prilagođavanjem u jedan savinuti, ugodni štap koji ne žulja nego, štoviše, olakšava život. U pracrkvi je svećenik katekumene pred krštenje upozoravao: “Razmisli, koštat će te života!”
Pazimo da kroz uska vrata uđemo na vrijeme, prije nego ih domaćin zatvori jer je prekasno. Na jednom satu crkvenog tornja piše: “Vrijeme je milost.” Kad jednom prohuji čas, pristup je zatvoren. Nije moguće unaprijed rezervirati mjesto. Prekasno je. Nema više kucanja ni moljakanja onih koji u danu nisu našli pet minuta za Boga, od 1440 koje nam je Bog darovao! Nema Neba ni za onoga koji nije odvojio samo jedan sat za nedjeljnu svetu misu od 168 koje nam je Bog odmjerio samo u jednome tjednu! Jednom me se dojmio uistinu impresivni plakat. Ispod slike djeteta koje se igra pisalo je: Premlad da bi mislio na Boga. Ispod mladog vozača: Previše samouvjeren da bi mislio na Boga. Ispod mladog para: Presretni da bi mislili na Boga. Ispod žene na postelji: Preumorna da bi mislila na Boga. Ispod čovjeka za radnim stolom: Prezaposlen da bi mislio na Boga. Ispod grobnog brežuljka: Prekasno da bi mislio na Boga.
Kad je kasno – kasno je. Više se ne možemo pozivati na poznanstvo i dobre odnose: “Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!” (13, 26) Tada bi nam domaćin Krist mogao uzvratiti: “Odlazite od mene..!” (13, 27) – zakasnili ste!
Ipak, oko Kristova stola bit će nas mnogo. Još je uvijek mnogo pravičnih. Još smo tu! Sjetite se grada koji je spaljen jer u njemu Bog nije našao niti jednoga pravednika – a naša se zemaljska kugla, bez obzira na sve strahote, još uvijek vrti. Netko nas, dakle, otkupljuje pred Ocem. Jesmo li i mi među otkupiteljima od grijeha? Obratimo se, zazivajmo Božju milost poput carinika, ne oholimo se poput farizeja, budimo posljednji da bismo među prvima ušli na gozbu. Vrata su još uvijek otvorena, nađimo vremena za Boga. Amen.
p. Anđelko Sesar