Iz 56, 1. 6-7
Rim 11, 13-15. 29-32
Mt 15, 21-28
Židovska religija bila je jedinstvena povijesna pojava koja je zauzimala iznimno mjesto među svim tadašnjim religijama. Bog, koji se objavljuje preko proroka, priprema prvenstveno Židove, a onda i pogane, na čin spasenja što se ostvaruje dolaskom i žrtvom Isusa Krista, Bogočovjeka.
Židovi su, kao izabrani narod, imali visoko razvijenu svijest o značaju povjerene im baštine, tako da su strogo razgraničavali svoju religioznost od poganske. To im je, s jedne strane, pomoglo da održe pravu vjeru u jednog jedinog Boga, u moru krivih vjerovanja i idolopoklonstava okolnih naroda, a s druge je jačalo osjećaj posebnosti i superiornosti samog naroda. Pa iako Izaija najavljuje da će se Dom Gospodnji zvati «Dom molitve za sve ljude» jer će Gospodin «dovesti na svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve» sve koji su postojani u Njegovu Savezu, u stvarnosti je teško bilo razbiti taj čvrsti zid koji su Židovi postavili između sebe i pogana. Bila je potrebna Božja milost da se Savao pretvori u Pavla, da pravovjerni, tvrdi Židov, farizej i obdržavatelj Zakona, postane Božji rob, srca otvorena poganima, da im se obraća s «Braćo!» donoseći im Radosnu vijest, da čovjek Zakona postane slavitelj Ljubavi i Milosrđa, da onaj koji je sudjelovao u ubojstvu svetog Stjepana postane njegov duhovni nasljednik i sam žrtva za istu vjeru. Čudesna je Božja logika! Protivna svakom ljudskom umovanju, shvaćanju i pravdi. Čudesni su Božja vjernost, ljubav i milosrđe! O njima sveti Pavao također govori u poslanici Rimljanima, u situaciji kad pogani postaju baštinici Božjih milosti koje dio njegova izabranog naroda, na čelu s vjerskim vođama, ne prihvaća, jer, slijepo robujući Zakonu i tradiciji, upavši u ljudsko tumačenje Božjih istina, ne prepoznaju Istinu Božju. Tako on veli: «Ta neopozivi su dari i pozivi Božji! Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.»
Vjera u dobrotu Božju, u njegovu slavnu i slavljenja dostojnu pravednost, koja označava spasenje po vjeri, temeljne su u ovim čitanjima, kao i važnost uporne, strpljive vjere i molitve.
U tom svjetlu možemo razumjeti i Isusov susret s Kanaankom.
Poznavajući Isusovu strpljivost, dobrotu, milosrđe, nježnost, suosjećajnost prema onima koji pate, teško nam je pojmiti ovakvu njegovu reakciju prema toj poganki. Njezinu molitvu, u kojoj Ga ona priznaje Sinom Davidovim, On kao da ne čuje. A na molbu svojih učenika, kojima smeta to što ona viče za njima, uzvraća: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ No, žena se lako ne predaje i ne popušta, nego se ničice klanja i moli ponovno: «Gospodine, pomozi mi!“ Tada čuje Isusov odgovor koji, gledajući iz naše perspektive, može lako smrviti i poniziti: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ No, za Židove, u ozračju njihove vjere, religija Kanaanaca bila je toliko niska, nečista (idolopoklonstvo, magija, okultizam), da su ih u tom smislu doživljavali u odnosu na sebe kao pse u odnosu na djecu, zbog čega im je bilo zabranjeno druženje i razgovor s njima. Zato iz perspektive ove poganke riječ «psići» (deminutiv!) ne djeluje uvredljivo. Ona se ne da smesti ni pokolebati: «Da, Gospodine. Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!» Ova žena gleda svoju situaciju u jednom nevjerojatno ponižavajućem realizmu. Time priznaje da ne pripada izabranom Božjem narodu, ali priznaje istovremeno Gospodina kao Gospodara u kojega ima neograničeno veliku vjeru i pouzdanje.
Upravo to Isus joj priznaje: „O ženo, velika je vjera tvoja!“ Ni jednomu svom učeniku, ni jednom pobožnom učitelju Zakona ili farizeju, Isus nije izrekao takvo priznanje. Isus je vidio da je ova žena točno pogodila „u sridu“ ono što je propovijedao u prispodobama o milosrdnom Ocu, o Dobrom pastiru, o prijatelju koji uporno u noći kuca na vrata. I ispunio joj je želju, uslišao molbu – ozdravio kćer. Ovaj događaj za Mateja je znak prvim kršćanima, koji su proizišli iz židovstva, kako se sami trebaju ponašati, kako moraju moliti i biti otvoreni poganima da bi se preko njih mogla prenositi Božja ponuda cijelom čovječanstvu. A znak je i nama. Amen.
p. Anđelko Sesar