Izr 9, 1-6
Ef 5, 15-20
Iv 6, 51- 58
Već je u Knjizi Izreka naviješteno ono što će se zbiti na Posljednjoj večeri. Mudrost, personificirana kao žena, poziva ljude da čuju njezine savjete, da blaguju s njena stola kruh i vino kako bi jeli i pili mudrost, znanje i spoznaju, te tako ostavili sve djetinjarije i pošli putem razboritosti. Na isto ih u svoje vrijeme upućuje i sveti Pavao kroz poslanicu Efežanima: „Braćo, razmotrite kako živite! Ne kao ludi nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom (…) nego Duhom!“
Gospodin ne pušta svoje da umru od gladi neznanja, zato im u Crkvi pripravlja dva stola: jedan je stol svoje Riječi – da upoznaju Božju volju i njome se hrane; drugi je stol euharistije na kojemu im se za hranu nudi tijelo Kristovo po kojemu postaju dionici vječnoga života. Ovo tumačenje iz Misala najbolje rasvjetljuje Isusovu ostavštinu, zalog za sve naraštaje. Krist ostavlja „ulaznicu“ za život vječni: zakone, upute, evanđelja, misna okupljanja, euharistiju. Posljednjih nekoliko čitanja iz evanđelja nastoji nam, kao i Židovima onoga vremena, rasvijetliti tu ostavštinu, osobito blagovanje Kristova tijela i Njegove krvi. Iako to zvuči pomalo sablažnjavajuće, čak dekadentno – zapravo je vrlo jednostavno. Krist se nastanio u nama preko kruha i vina, hrane naše svagdašnje. On se uselio u nešto posve prozaično, nešto što je svima pristupačno i svakodnevno, elementarni plod rada ruku čovječjih. On nije tek mana koja će zasititi prazne želuce. On je život sam, pa tko Ga bude blagovao kao kruh i pio kao vino, jer upravo se tamo nastanio, u sebi će imati život.
U odlomku Ivanova evanđelja Isusov govor u sinagogi dostiže svoj vrhunac kada Isus izgovara čudesne i do tada nečuvene riječi: „Ja sam kruh“. Govori otvoreno i jasno o presvetoj euharistiji: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu.“ U blagovanju Njegova tijela i Njegove krvi događa se najdublja intimnost, stvara se naše neraskidivo zajedništvo, jedno se u drugome stapamo, pretapamo, poistovjećujemo, pa nas je više i nemoguće razdvojiti i razlučiti. „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“, Kristovo je obećanje. Obična tvar ovoga svijeta, materija (doduše, vrlo poetična, ali tek nakon što ju je Krist učinio takvom) pretvara se u Najviše. Nešto posve prozaično, svakidašnje – kruh i vino – sadrži tajnu euharistije i postaje ono što nas hrani i održava na životu. Vječnome životu.
Da je takva hrana potrebna, mogla bi nam potvrditi i kratka rečenica iz današnjeg drugog čitanja, poslanice svetoga Pavla Efežanima: „…jer dani su zli.“ Živimo u zlim vremenima u kojima zlo lako može ovladati ljudima. Dovoljno je pogledati Vijesti, pročitati novine. Nepravda, bol, jad. Nemoć, očaj, besmisao. Nema nade, nema vjere, nema snage. Bezakonje, bezvlašće, bezdušnost. Uvijek isto. Od pamtivijeka. Jesu li loša vremena ili ljudi?
Nisu nas obratili ni proroci, ni apostoli, ni sam Sin Božji. Tako smo uporni u svome sljepilu, dosljedni u svome neznanju, ustrajni u odbijanju svake pomoći. Tako je ugodno biti gluh i slijep, imati tek elementarne nagone – jesti, piti, ugađati samome sebi – čemu kopati po tajnim labirintima duše? Pa ipak, ako, tjelesno namireni, osjetimo neutaživu glad, to nije glad za kruhom bez simbolike, kruhom spravljenim od zaliha iz žitnice, kruhom izniklim iz žutoga klasja. To je glad za Riječju, za nadom, vjerom, smislom. Glad za kruhom-Kristom.
Kao što nam je euharistijska hrana potrebna da možemo u sebi nadvladati svako zlo, tako nam je potrebna da možemo jačati u dobru, u njemu napredovati i u njemu ostati. Euharistija uvijek otvara duhovni prostor u kojemu čovjek može izrasti u biće koje se othrvalo iskušenjima i varkama, izazovima i zamkama. U euharistijskom svjetlu svijet se širi u Vječnost, a smrt gubi svoju zadnju riječ. Ona koja je, doduše, svršetak ovozemaljskog života, za one koji blaguju tijelo Kristovo početak je vječnoga života. Ona nam otvara vrata od oblaka iz kojih se krije Tajna, Odgovor, Rješenje zagonetke.
Do tada, „pjevajmo i slavimo Gospodina u svome srcu, svagda i za sve zahvaljujmo Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista“, Učitelja našega dobroga kao kruh. Amen.
p. Anđelko Sesar