Iz 49, 3.5-6
1 Kor 1,1-3
Iv 1, 29-34
Proslavili smo Božić, rođenje Isusovo, taj blagdan koji nas obično vrati u djetinjstvo, u dane radosti, topline i čudesne svečanosti. Tih dana čini se da su i oni koji u Boga ne vjeruju veseliji, vedrija atmosfera vlada među ljudima, kao da kršćanska istina o rođenju Boga u liku malog djetešca u Betlehemu tajanstveno nalazi put do srca svakog čovjeka, onako kako je našla put do srca mnogih kad je u propast tonulo Rimsko carstvo i kad su, sa zebnjom, izgubljene mase tražile spas. No, mi se kršćani ne smijemo zadržati na tom osjećaju, jer osjećaji su nestalni, nego smo pozvani dublje zaći u otajstvo naše vjere ravnajući svoj život po njoj. A to ćemo moći ako uistinu Božić bude naša stvarnost, a ne idilična priča koja nas trenutno zanosi.
Današnja čitanja čine os oko koje je povijesno i transcedentno isprepleteno i daje sigurne temelje našem vjerovanju. Prorok Izaija 800 godina prije Isusova rođenja, prorokujući o Sluzi Jahvinu, najavljuje Isusov dolazak. Ovim riječima objavljuje njegovo poslanje: «Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da budeš spas moj do nakraj zemlje!»
On dolazi proslaviti Boga, donosi spasenje svim ljudima. Objavljuje Božji zakon i naviješta pravdu. Zamjenjuje sve dotadašnje žrtve i prinose postajući savršena žrtva po kojoj se čovjeku otvara ponovno put nadnaravnom životu s Bogom. Ono što mi na sve moguće načine nastojimo zadržati – volju da činimo kako mi hoćemo, Isus predaje u Očeve ruke – čini ono što Otac hoće. Uči nas potpunom predanju Božjoj volji jer jedino tako možemo ostvariti svoju zemaljsku i nebesku sreću. Uči nas otvorenosti svakom čovjeku jer jedino tako surađujemo u ostvarenju Božjeg kraljevstva.
I kao što Izaija svjedoči za njega u svom proroštvu da će biti svjetlost narodima, tako za njega svjedoči Ivan Krstitelj da je «Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta». Ivan je njegov dolazak najavio riječima: »Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!» Kod Ivana evanđeliste nalazi se objašnjenje koje spaja ova proroštva: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Bogu. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu…Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nastade po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.»
I kao što Isus obznanjuje Boga čovječanstvu, tako Bog obznanjuje Sina preko Ivana Krstitelja, poslanog da krsti vodom uz obećanje: «Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim». I promatrajući Duha kako s neba silazi kao golub, zaključuje Ivan: «I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.» Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama, silazi na Krista, čime se pokazuje novo stvaranje. Ono počinje krštenjem, po kojem se čovjek spašava, a na to upućuju mnogi pralikovi Staroga saveza (Noina korablja, prijelaz preko Crvenog mora, prijelaz preko Jordana u Obećanu zemlju). Sve te stvarnosti nalaze ispunjenje u Isusu Kristu, koji se, pravedan i čist, dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju te se tako ponizio da bi kao novi Adam dao zadovoljštinu za grijeh svijeta. Zato istinsko krštenje označava zajedništvo sa smrću Kristovom, umiranje vlastitoj naravi, gubljenje svoga života da bismo dobili novi, božanski. To je posvećenje, na koje smo svi pozvani, bez kojega ne može biti pristupa Bogu. Ozbiljan je zahtjev pred kojim stojimo. To svojim primjerom i riječima svjedoči apostol Pavao, nekadašnji Savao, progonitelj Kristovih učenika. I on je Isusov svjedok, pozvan po Božjoj volji za apostola u trenutku kad je na putu za Damask, kamo je išao s namjerom da privede na sud sljedbenike Kristove, sreo Gospodina i potpuno promijenio životni smjer predajući svoju volju njemu. Obraćajući se Korinćanima, obraća im se kao «posvećenicima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima». Posvećenici! Sveti! Ako nismo na tom putu, trebali bismo se zamisliti nad svojim životom. Valja nam umrijeti sebi da bismo živjeli Kristu. To je jedini put u Božju vječnost. Amen.
p. Anđelko Sesar