2. Nedjelja Došašća

Pater Anđelko

Iz  11,1-10
Rim 15, 4-9
Mt  3, 1-12

I drugu adventsku nedjelju počinjemo riječima upozorenja. Govoriti o početku, dakle o rođenju Kristovu koje s nestrpljenjem i tihom radošću očekujemo, nemoguće je bez upozorenja na kraj. Uostalom, ni jednoga početka nema bez kraja, kraja bez početka. Ta i dan počinje kad noć nestane, zora se ne probudi prije nego li mrak ne ustukne pred zrakama odmornoga sunca. Tako je početak novoga doba, onoga koje je osvanulo s djetetom Isusom kao mladim suncem, zapravo kraj Staroga zavjeta, starih vremena, vremena Davida i njegova oca Jišaja, iz čijega će roda isklijati nova mladica o kojoj u prvome, starozavjetnome čitanju govori prorok Izaija. Novi početak osigurat će se za pravednike vjerne Ocu, za one koji se nisu oglušivali na Njegova upozorenja, za one koji su otvarali i vrata i srca potrebitome bratu. Njih će Otac arkom prevesti na drugu obalu, u zemlju spasa, u maslinik s bijelim golubicama, u kraljevstvo pravde.

U „onaj dan“, koji se kao sintagma tako često spominje u Svetome pismu, sudit će se pravedno. Neće pomoći ni veze ni poznanstva, ni mito ni prekasno kajanje. Grijehe će nam malo „amortizirati“ možda tek reumatični prsti naših prabaka koji su tako neumorno i samozatajno vrtjeli zrnca na krunici za svoju obitelj i potomke.

Otac, koji će „pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra“, dahom će ubiti bezbožnika, a riječima išibati silnika. Zemljom će napokon zavladati mir. Skupa će ležati vuk i janje, ris i kozle, tele i lav, krava i medvjed. Njihova će mladunčad skupa pasti i igrati se, bezbrižno baš kao i dijete nad zmijinim brlogom – zemlja viša neće biti mjesto zla i okrutnosti, nećemo se morati bojati i boriti za život. Spašeni i nagrađeni za našu ljubav i vjernost Ocu, bit ćemo Jišajeva mladica na kojoj će počivati „duh Gospodnji, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.“ Bit ćemo Njegovo slavno prebivalište i pjevati mu psalme zahvalnice jer naša nadanja nisu bila uzaludna.

Sveti Ivan Krstitelj prorok je došašća. On izravno i neposredno navješćuje Isusa Krista. Mi se pomno pripremamo za Kristovo rođenje, u mislima zavirujemo u jasle, čekamo Ga, najradije bismo malo ugrijali tu hladnu štalu za dijete-Spasitelja. Ali, u krugu života iz kojega je nemoguće izići, u kojemu se uvijek u istome ciklusu ponavlja i proljeće i jesen, i ljeto i zima, On će, nakon svoga zemaljskoga hoda, ponovo doći, i na to nas došašće želi podsjetiti. On je najveći od svih, veći od „najvećeg od žene rođenog“ koji upozorava farizeje i saduceje da i oni priprave put Gospodinu.

„Evo stojim na vratima i kucam“, govori nam u Knjizi Otkrivenja (3,20). Gospodin bez prestanka kuca na vrata našega srca, u liku prosjaka, u liku žalosnoga, usamljenoga, poniženoga. Čujemo li Njegovo kucanje? Vidimo li Njegovo lice u licu naše najmanje braće? Gleda li nas On očima jadnika gladnoga ljubavi i topline, utjehe i razumijevanja? Kad Ivan Krstitelj kaže da će Gospodin rastaviti pljevu od žita, ne poželimo li, poput saduceja i farizeja koji su, kao štakori na brodu koji tone, prepoznali opasnost pa pohrlili prema izlazu spasa, promijeniti sve i pobrinuti se za svoje spasenje? Ne bismo li htjeli biti dijelom Božje žitnice, dati plod, a ne biti sažeženi kao jalova stabla bačena u neugasivi oganj?

Ivan je bio neposredni glasnik Onoga koji dolazi, a kojega su već starozavjetni proroci navijestili. Mesija je bio naslućen već u Izaijinim riječima: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena“ (Iz  11,1). Mesija, pun Duha Svetoga kao mora puna slane vode, donijet će toliko željeni mir i pravdu za kojom žeđaju naša ispucala usta. Odvažne i smjele starozavjetne slike koje prikazuju idilu u kojoj životinje koje su prirodni neprijatelji žive u skladnome suživotu – zapravo su navještaj mira među ljudima. To je konačni mir koji će uspostaviti Krist kada ponovno dođe. Nitko neće ni na koga vrebati, nikome biti prijetnja, neće se znati što je pogibelj, opasnost, krv. Svijetom će vladati sklad, harmonija, jedni ćemo drugima biti prijatelji i braća, a ne neprijatelji i protivnici. Tu idilu već sada počnimo živjeti! Podsjetimo se prošlonedjeljnoga upozorenja, bdijmo! Dolazi Onaj kojemu ni Ivan Krstitelj nije dostojan skinuti obuću, Onaj koji krsti ognjem i Duhom Svetim, koji će pročistiti gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, prije toga odvojivši pljevu da se spali ognjem neugasivim. Sjekira je već položena na korijen našega stabla. Krajnji je čas poslušati riječi proroka koji neumorno propovijeda po judejskoj pustinji. Već sada i ovdje možemo dati svoj doprinos kraljevstvu Kristova mira koje nam dolazi. Amen.

p. Anđelko Sesar