2. Nedjelja Došašća

Pater Anđelko

Iz 40, 1-5, 9-11
2 Pt 3, 8-14
Mk 1, 1-8

Počela je nova crkvena godina. Sveti evanđelist Marko uzima nas za ruku i  vodi nedjeljnim evanđeljima u veliku tajnu Isusova utjelovljenja i djelovanja, u Njegovu strašnu smrt i slavno uskrsnuće. Markovo evanđelje istodobno je navještaj Radosne vijesti našega spasenja. U njemu možemo naći ono što nam u nevolji pomaže, što nas oslobađa, ispunjava i usrećuje, a sve s namjerom spasenja čovjeka i svijeta.

Povijest spasenja, koja u crkvenoj godini postaje živa, počinje ispunjenjem jednog prastarog obećanja. Tko ga želi razumjeti, u neku ruku mora naučiti jedan novi jezik. Za razumjeti taj nagovještaj, iščitati simboliku i dešifrirati rečeno nije dovoljan obični jezik kojim se služimo u svakodnevnim razgovorima. Trebamo razumjeti proročki način govora i pronaći metaforiku u prispodobama. Taj jezik ne govori izravno, nego živo i u punini, ali samo dobronamjernom slušatelju.

Današnja poslanica svetoga Petra apostola nastavlja se na prošlonedjeljno evanđelje u kojemu nas Krist upozorava da bdijemo poput odanih slugu, da nas naš gospodar, kada iznenada dođe, ne nađe pozaspale. O tome finalnome dolasku Gospodnjemu, onome koji će se zbiti na kraju svih vremena, govori i sveti Petar u današnjoj poslanici: „Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi ističete u svetu življenju i pobožnosti, iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti…“ Tako apostol sluti i zamišlja Sudnji Dan. Stoga stalno imajmo na umu Kristovo: „Bdijte!“. I ne budimo nestrpljivi vapijući za pomoći i odgovorom jer „ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju do obraćenja.“ Dok čekamo Kristov drugi, posljednji i konačni silazak na zemlju, uznastojmo biti, kako sv. Petar kaže, „neokaljani i besprijekorni u miru.“ Podsjetimo se kako je sve započelo. Neka nas Ivan Krstitelj, središnji lik adventskih evanđelja, uvede u skorašnje dane Spasiteljeva rođenja, prvoga dolaska na zemlju gladnu i žednu duha.

Glasnik i onaj koji pripravlja put Gospodinu stupa pred nas: on je Ivan Krstitelj, najveći od žene rođeni, Isusov rođak, po kojemu Božji glas viče u pustinji. Po kojoj pustinji? Pustinji Gobi, Sahari? Ne, u pustinji naših srdaca. Osjetiti pustinju duha, biti žedan „žive vode“, puzati u prašini neplodnosti i besmisla, slušati šuplji zvuk praznine u svomu srcu, to je strašno. Bog zove i viče kroz nepreglednu pustinju naše duše. Čujemo li ga? Možemo li mu se odazvati iako su nam usta suha, ispucala, krastava i puna pijeska? Glas viče: Gospodin želi k tebi doći! Učini nešto za njega! On dolazi na spasenje samo onomu koji nešto čini za njega. Pripravite put Gospodinu! Idite k Njemu, živite u Njemu i za Njega! Mnogi mu okreću leđa, hodaju u sjeni, okrenuti od sunca pravde i istine. Tako gaze sami po sebi, dok im prašnjave noge propadaju u pijesak. Nemaju čvrsti oslonac, čvrsto tlo. Brišu im se stope u toj nepreglednosti, ne ostavljaju traga svoga postojanja, ne daju ploda. Iz pustinje njihovih srdaca ne može izniknuti zelena biljčica. Treba joj vode, „žive vode“, a vrčevi su prazni. Ne znaju na koju stranu krenuti, ta svuda je oko njih beskraj prašine. Ničega nema na obzorju. Na koju god stranu svijeta krenuli, horizont je isti. Izgubljeni su, umorni, žedni… Fatamorgana im muti razum, ne znaju priviđa li im se spasenje ili se ipak nazire oaza. Spas, hlad, voda… Voda! Voda je život! Krsna voda sprat će s nas svu prašinu i navlažiti naše žedne usne. Voda je hladni oblog za naše umorne i znojne vjeđe. Krsna voda oaza je života u kojoj želimo prebivati u sve dane, do svršetka svijeta.

Najbolji put prema Bogu i od Boga je krštenje. Ono se događa u uzdizanju k Bogu i u darivanju Boga nama samima. No, sam obred nije dovoljan. Bez obraćenja – krsni je list običan papir. Bez ustrajnog slijeđenja Krista krštenje ne može zaživjeti. Bez posvemašnjeg uranjanja u Krista kao u živu vodu kojom smo kršteni – mi smo tek zadovoljili formu, ali nismo ni dotaknuli puninu sadržaja.

Ivan Krstitelj, navjestitelj rođenja djeteta na koje u vrijeme došašća stalno mislimo, preteča Isusa Krista, Božji glasnik – prvi nam daruje mogućnost da, uronjeni u Jordan, doživimo katarzu duha i tijela, te shvatimo kako čovjeka ne mogu ispuniti zemaljski zadatci, sadržaji, misli, brige… Čovjek traži odgovore ne znajući pitanja. Tapka u mraku ne poznajući svjetlost. Žeđa ne znajući da se žeđ može utažiti.

Zato Otac šalje spasenje u rođenju svoga Sina, Krista Pomazanika.

Asketski način života Ivana Krstitelja odbacuje što je nepotrebno, i to vrlo radikalno (poput sv. Franje Asiškog ili Majke Terezije; i nisu oni nikakvi ekscentrici, štoviše, oni ispravljaju našu posve iskrivljenu ljestvicu vrijednosti). Ivan je ogrnut devinom dlakom, hrani se skakavcima i divljim medom, ne treba mu ništa do li slutnje Onoga kojega naviješta. A taj koji ima doći ne krsti običnom jordanskom vodom, krsti Duhom Svetim.

To je Krist, „voda živa“, kojega Ivan najavljuje baš kao i prorok Izaija u prvome čitanju. Glas zapovijeda da se poravnaju sve staze, doline uzvise, a brda spuste, krivudavo nek se izravna, a hrapavo izgladi jer – naš Gospodin dolazi, „naplata Njegova s Njime, a nagrada Njegova pred Njim!“

Dočekajmo ga s pjesmom zahvalnicom, zajedno s kćerima jeruzalemskim i sionskim! Pravedan je i neće zakasniti. Čuva nas kao svoje stado, „jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinuti daje.“

Ivan još ne otkriva Njegovo ime, ali mi znamo da je to bilo Božje dijete rođeno u hladnoj štali, Kralj svijeta. Isus Krist kralj je bez žezla i bez krune, kralj bez galija i konja, bez robova i centurija… On nema ni mača ni štita, ali pred Njim se otvaraju mora, razmiču planine, cvjetaju suhe grane, uzmiču vjetrovi. On je kralj svega svijeta, početak i svršetak, jutro i večer, zemlja i voda, krik i šapat. Bliži se sveta noć Njegova rođenja, dočekajmo ga budni, ali pazimo da ga ne probudimo. Amen.

p. Anđelko Sesar