1 Kr 19, 4-8
Ef 4, 30 – 5, 2
Iv 6, 41-51
Kruh. Hrana naša svagdašnja. Naša svakodnevna okrjepa i nasušna potreba. Meki, topli, mirisni kruh na stolu simbol je svake milosti, blagostanja i bratskoga dijeljenja. Biti dobar kao kruh najljepša je usporedba i najveći kompliment, dani ili dobiveni. Značenje kruha odavno je nadraslo njegovu prvotnu namjenu. Kruh nije samo tjelesna hrana načinjena od žitarica. On je mnogo, mnogo više. Već je sveti Ilija, kako danas čitamo u Prvoj knjizi o kraljevima, poželjevši umrijeti i krenuvši u pustinju da bi se tamo, izgladnjevši, rastao od svoga tijela, shvatio važnost i buduću simboliku kruha. „Uzmi dušu moju, Gospodine, jer nisam bolji od otaca svojih“, vapaj je koji Ilija upućuje Nebu. Iscrpljen i onemoćao od umora i gladi, utonuo je u san iz kojeg ga je prenula anđeoska ruka. „Ustani i jedi“, reče mu anđeo, a do Ilijina uzglavlja na kamenu osvanu vrč vode i pečeni kruh. „Pred tobom je dalek put“, nastavlja Gospodnji glasnik. Ilija je jeo i pio, vratio snagu i krenuo na put dug četrdeset dana i četrdeset noći do Horeba, jednog od sinajskih vrhova na kojemu je Mojsije primio Zakon i gdje je sklopljen Savez s Bogom. Tajanstvena hrana koja mu se niotkud stvorila usred pustinje vizija je euharistije koju ćemo pobliže nastojati sami sebi protumačiti tek nakon dolaska Kristova i Njegove ostavštine svijetu.
Današnje se evanđelje logično i kronološki nastavlja na prošlonedjeljno. Židovi ponovno mrmljaju protiv Isusa. Nikako da se umore, nikako da se uvjere, prepuste, budu sretni što su dobili pastira i što je, k tome, iz njihovoga naroda. Nikako da povjeruju, nikako da pokleknu i kleknu. Ni tisuće vidljivih čuda ne bi ih uvjerilo da je njihov sugrađanin, Isus iz Nazareta, Sin Božji, da Ga je Otac poslao da se rodi kao čovjek, među svojima, ne bi li ih neumornim propovijedanjem upoznao s Istinom i upravio k Svjetlu.
Narod mrmlja protiv Njega. On da je Sin Božji! Pa znaju mu oca i majku, znaju gdje je i kad je rođen, kao dječak se igrao s njihovom djecom, crtao po prašini ispred kuće, pomagao ocu u tesanju – a sada vrijeđa njihovu inteligenciju i svaki zdravi razum kad tvrdi da je sišao s Neba! Tko je tu lud? Nazaret je od Kafarnauma u kojemu je Isus propovijedao udaljen tek pedesetak kilometara, dakle On je njihov zemljak a ne neko nebesko stvorenje! Dosad su, vidjevši da nije sav svoj, bagatelizirali Njegova naklapanja i odmahivali rukom na prijetnje o kazni koja im slijedi ne krenu li Njegovim putem odricanja, skromnosti i siromaštva, no sada je toga dosta. Postao je opasan, poveo je silno mnoštvo, hipnotizirao ih riječima o vječnome životu i zaludio nekim iluzionističkim trikovima. Svi su krenuli za Njim, u stanju su preplivati cijelo Gailejsko jezero da bi poslušali Njegovu riječ. Tome mora doći kraj. Taj čudak buni narod, podcjenjuje autoritete, ne klanja se nikome, ni pred kim ne uzmiče, bogohuli i obmanjuje. On da je sišao sa samoga Neba?!
Isusu su poznata njihova zlonamjerna šaputanja, zna da mu postavljaju klopke, granjem prekrivaju rupe ne bi li upao u koju. Pa ipak, ne izbjegava ih – ne ulazi u konflikte, ali se ni ne sklanja s puta.
U Kafarnaumu Isus svima objavljuje: „Ja sam kruh nebeski! Ja sam kruh života!“
Sveti Ivan, autor ovoga evanđelja, piše posebnim jezikom, vrlo zgusnutim i teško razumljivim, pa nam se čini da bismo ga s hrvatskog trebali prevesti na hrvatski. Pa ipak, ono što iza tog pomalo filozofičnog diskursa lako možemo iščitati – jest ono što je transparentno, bez primisli, a to su eksplicitne Kristove riječi: „Tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude je od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati – tijelo je moje – za život svijeta.“
Što zapravo znači: doći k Isusu? To znači Isusa tražiti i prepoznati, vjerovati Mu, prihvatiti Njegovu riječ, postati Njegov učenik, slijediti Ga i ostati uz Njega. Što znači: Nitko ne može doći k meni ako ga nebeski Otac ne „povuče“? Biti Kristov učenik nije tek vlastita inicijativa, nego milost Božja. Učenik treba biti poslušan i marljiv, svladati teške lekcije, riješiti teške zadatke i redovite zadaće. Treba ponijeti tešku torbu, jer znanje nije ni lako ni lagano. No, dok srce radosno kuca, spremno i otvoreno za nove lekcije života, ništa nije ni teško a kamoli nepremostivo.
Kako je veličanstvena Isusova izjava: Tko vjeruje, ima vječni život. Već sada, prije svoje smrti! Vjera je klica života koja će nadživjeti smrt. Pa ipak, iako je i mana pala s neba poput rose, nije mogla pobijediti smrt. Izraelci Mojsijeva vremena, koji su za njim pošli kroz pustinju do slobode, jeli su manu s neba, ali su ipak svi morali umrijeti. Ona je odgađala smrt na neko vrijeme, ali je smrt načelno nadvladala. Isus obećava jedan drugi kruh nebeski, koji je, da tako kažemo, neusporedivo djelotvorniji, jer nam je pojam vječnoga ionako preteško razumjeti. Tko bude jeo od toga kruha, nikada neće umrijeti! Nadživjet će vlastitu smrt! Pobijediti je, nadvladati!
Židovi ne vjeruju toj tlapnji. Smrt je, nažalost, pobjednica svake bitke. Njezina je uvijek zadnja. Mogu joj se pobrkati planovi, ali tek nakratko. Ona stavlja točku na „i“, život je u njezinoj šaci. Kako se ovaj Nazarećanin usuđuje ljudima obećavati drugačiji svršetak od prirodnoga? Svemu dođe kraj, i to je neizbježno. Nije lako prihvatiti svoju smrtnost, ali ona je u skladu sa zakonom prirode. Kako, dakle, ovaj rušitelj zakona koji tvrdi da je sve u Njegovim rukama jer su iznjedrene iz Oca samoga može upravljati samom prirodom i njenim nesmiljenim planovima? Kako taj samozvani prorok smije davati toliko lažna obećanja, igrati se s posljednjim i najsvetijim čežnjama čovjeka? Židovi negoduju, protestiraju, složni su u jednome: ovoga treba ušutkati. Zašto? Zato što laže narodu i zamagljuje im oči ili pak zato što je omiljen, popularan, što Ga svi slijede u stopu, upijajući Njegova tumačenja puna nade? Nije važno. Smeta im, to je jedino sigurno. Sve im smeta. Njegove skromne haljine, pomirljivi pogled, mekani glas. Najradije bi Ga pogodili kamenom, ali znaju da im ne bi uzvratio. Na tome skuplja bodove, osvaja simpatije i sućut njihovih majki i žena, okuplja oko sebe njihovu djecu. Ne bi uzvratio. Ponudio bi im kruha. Ponudio bi im svoj dom, svoju postelju, svoj objed. To je Njegovo oružje, i to, tko bi rekao, vrlo jako i učinkovito.
Usprkos silnome protivljenju i huškanju zavidnika, oni koji su poznavali Isusa kao čovjekoljubivog pravednika, vjerovali su Njegovoj riječi. Vjerovali su u Njegova obećanja.
„Ja sam živi kruh s neba“, govori Isus. Blagovati ga znači biti na putu do vječnoga kraljevstva. Kristov je dar konkretan i osoban. On se nastanio u onome bez čega ne možemo i dao pravu simboliku kruhu našem svagdašnjem. On je blagost i mekoća, zadovoljenje svih potreba i čežnji, toplina i miris doma – sve ono što predstavlja kruh.
On živi u nama, ispunja nas Duhom, u Njemu rastemo i po Njemu upijamo sve slatke sokove i gorak pelin života – Njemu u slavu! Amen.
p. Anđelko Sesar