17. Nedjelja kroz godinu

Pater Anđelko

Post 18, 20-32
Kol 2, 12-14
Lk 11, 1-13

Ne mogu zamisliti da Isusovi prijatelji nisu znali moliti. To su ipak bili pobožni Židovi, sigurno su znali svih 150 psalama i još mnogo drugih molitava koje su dnevno molili. Ali, htjeli su jednu sasvim posebnu, novu molitvu koja je trebala biti drugačija od molitava koje je Ivan Krstitelj naučio svoje učenike. To je trebala biti molitva samo za njihov krug – kratka, posve jednostavna i tipična za Isusa. Molitva koju bi ih sam Isus naučio.

Je li molitva „Očenaš“ jednostavna? Jest, posve sigurno ima neusporedivo težih, dužih, „raskošnijih“. Je li ta molitva tipična za Isusa? Sigurno jest. Isusov je svjetonazor jednostavnost! Dubina, filozofija, istina, ljepota, beskraj jednostavnosti! To je jasno već u trenutku kad Krist kaže: Boga jednostavno oslovljavajte s „Abba“ – „tata“, „dragi tatice“!

Nije li to zapravo nešto silno veličanstveno? Rekli bismo da je pomalo infantilno, ali – zar mi nismo Njegova djeca? Zamislimo da se spremamo za susret s nekim važnim državnikom, kraljem, kraljicom ili samim papom – sigurno bismo se najprije informirali kako se pri tomu susretu ponašati, kako velevažnoga osloviti: Ekscelencijo, Vaše Veličanstvo, Vaša kraljevska Visosti, Vaša Svetosti… Pri tomu se treba lijepo ponašati, u skladu sa svečanom situacijom u kojoj smo se, po nekoj osobitoj privilegiji, našli. U protivnom su razgovori već unaprijed osuđeni na neuspjeh. A kako se obraćamo Bogu? Sigurno ne s „Vaša Visosti“, iako nitko ne zaslužuje pijetet i poštovanje više od Njega. Obraćamo mu se kao Ocu ili Učitelju. Ima li išta uobičajenije i jednostavnije? Mi smijemo s Bogom biti na „ti“! Mi, mali i beznačajni crvići, prašina koju vjetar može odnijeti i izbrisati kako se sjeti…

Na jednom sastanku bibličara, na kojemu se raspravljalo i razmatralo upravo o ovome tekstu iz evanđelja koje smo malo prije čuli, jedna je žena ispričala kako je sanjala neobičan san. Kaže da je stajala pred Bogom i s Njime razgovarala. Najedanput se sama nad sobom duboko prestrašila zbog toga što je Boga cijelo vrijeme oslovljavala s „ti“.

Složit ćemo se da je posve neobično Njemu, koji je sve stvorio, koji je gospodar svijeta i najmoćnije biće koje svime ravna, reći „ti“. Kad su ljudi Isusova vremena molili, to je zvučalo kao u najsvečanijoj ceremoniji velikih babilonskih kraljeva. Prije nego su uopće počeli moliti, učinili bi bezbroj ritualnih naklona, uvoda, najava. Trube, fanfare, pripreme – sve je to naviještalo obraćanje božanstvu. Ponekad imam dojam da i u našim liturgijskim molitvama ima previše ceremonija, pa neke od njih skratim ili preoblikujem, a da im ne mijenjam smisao, što bi se moglo učiniti i u današnjoj zbornoj molitvi kada čitamo evanđelje u kojemu nam Isus govori da Boga smijemo zvati „tata“ .

Isus kaže: Recite Bogu mirno „Abba“, „dragi oče“. To je dosta. Iako je ova molitva tipična Isusova, ona ipak nije „rezervirana“ samo za naš krug, za nas kršćane. Isusovi su je učenici prihvatili, ali nju mogu moliti i Židovi bez ikakve zapreke i poteškoće. Mogu je moliti i muslimani, hindusi ili ljudi koje druge vjere. U ovoj molitvi molimo za sve ono što je potrebno ljudima bilo koje vjere, pa i samim nevjernicima. Na molitvu se Krist nikada neće oglušiti. Na nju ni jedna vrata ne bi smjela ostati zatvorena, makar bila ponoć i svi već odavno pozaspali. Gospodin se nikada nije oglušio na naše molitve i vapaje, sigurno nam se obratio riječju, djelom, znakom koji smo trebali prepoznati. Krist kaže: „Ištite, i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište – prima; i tko traži – nalazi; i onomu tko kuca – otvorit će se.“ Ako je i najgori čovjek nježan otac svojemu djetetu pa ga ne odbije ni u jednoj njegovoj prošnji, kakav li je tek nebeski Otac? Koliko je tek njegovo milosrđe? Koliko neizmjerna ljubav i nježnost! Obraćajmo mu se onako kako nas je On sam naučio u svim našim potrebama: „Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! Oprosti nam naše grijehe, ako možeš – i velikodušnije nego što mi otpuštamo svojim dužnicima! Ne uvedi nas u napast i izbavi od svakoga zla…“ Veličajmo Njegovo sveto ime, prizivajmo Njegovo pravedno kraljevstvo, vjerujmo da je Njegova volja najbolje rješenje za sve naše probleme… Molimo i radimo, razgovarajmo s Gospodinom svakodnevno, pa ni naš svakodnevni kruh – i doslovni i alegorijski – neće izostati.

Libanonski pjesnik (K. Gibran) kaže: „Što je vaša molitva nego širenje vas samih u eter? Kad molite, dižete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat i koje, osim u molitvi, nikada ne biste susreli. I ako možete samo plakati kad vas duša poziva da molite, ona će vas poticati opet i opet, iako plačući, sve dok se ne nasmijete…

Bože naš, koji si naše krilato ja, tvoja volja naša je volja. Tvoja čežnja u nama čezne. U nama je tvoj žar što će pretvoriti naše noći, koje su tvoje, u dane koji su također tvoji. Ne možemo iskati ništa od tebe jer ti znadeš naše potrebe prije nego što se i rode u nama. Ti si naša potreba i, dajući nam sebe sama, ti nam daješ sve.“ Amen.

p. Anđelko Sesar