1. Korizmena nedjelja

Pater Anđelko

Post 9, 8-15
1 Pt 3, 18-22
Mk 1, 12-15

Korizmu, koja dolazi od latinske riječi Quadragesima, a znači Četrdesetnica, započeli smo Pepelnicom ili Čistom srijedom. Korizma obuhvaća šest nedjelja u kojima se sjećamo Kristovih četrdeset dana u pustinji, kada se, postom i molitvom, pripremao za svoje mesijansko djelovanje. Posuti pepelom, u znak pokore i obraćenja, krenimo s Kristom trnovitim zemaljskim putem koji će završiti na Golgoti i po uskrsnuću  nastaviti se u Očevoj nebeskoj domovini.

Današnji kratki odlomak iz Markova evanđelja odabirom riječi kao da tumači našu situaciju na početku korizmenoga vremena. Duh Božji i nas „tjera“, baš kao i Isusa, četrdeset dana u pustinju. Naša je pustinja u prenesenome značenju, a simbolizira korizmeno odricanje ili dobra djela koja nam nije posve lako ostvariti. Postoje neka mjesta na koja ne idemo rado i svojevoljno, pa često kažemo da nas nitko ne može natjerati ili nagovoriti da zakoračimo tamo gdje nemamo što tražiti. Čudno nam je čuti da je Isus bio „nagnan“. Nije li On to htio? A ako nije – nije li se mogao ili trebao tome oduprijeti? Zar se nije sam mogao odlučiti na jedan takav „eksperiment“ iskušavanja vlastite izdržljivosti, nego ga je Božji Duh na to trebao „nagnati“, natjerati? Je li mu odlazak u pustinju bio potreban prije početka javnog djelovanja, da bi se smirio, sabrao, koncentrirao i pripremio za trnovit put koji je pred Njim i koji treba izdržati? Je li to bila mentalna i tjelesna generalna proba za sve što ga je tek čekalo? Odakle mu snaga za četrdeset dana gladi i stalno odupiranje sotoninim primamljivim ponudama? Je li snagu potrebnu za taj čin našao u krštenju na Jordanu?

Netom nakon krštenja Isus odlazi u pustinju. Napušta svijet u kojemu je navikao živjeti – relativno sigurno, po inerciji, kao i svi ljudi – da bi krenuo na put koji očekuje od djetinjstva. Zna da Njegova muka tek počinje, ali i da nema izbora. On je Očev Pomazanik i Poslanik, poslan je radi nas i tu je tešku ulogu prihvatio s jednakom ljubavlju s kojom ju je Otac zamislio. Tako se i mi trebamo spremati na korizmeni put odricanja, kontemplacije i priprave za najveću našu svetkovinu – Uskrs. I prije ispovijedi čovjek se treba pripremiti – promišljati, skrušiti se, uroniti u samoga sebe, baš kao i prije svakoga velikoga trenutka u životu. Potrebno je sabrati se, duboko udahnuti, postaviti stvari na svoje mjesto i – zakoračiti.

To nije neko eksperimentiranje, isprobavanje granica vlastite izdržljivosti, poigravanje sa svojom sudbinom. Duh Božji tjera nas da se neko vrijeme distanciramo od dosadašnjeg samoga sebe. Na taj način stječemo iskustvo, jačamo duh, snažimo volju. Čovjek je posve pribran i svoj samo kada se izdigne iznad sebe, kad nadvisi i nadjača sebe. Tko sebi sve priušti i dopusti, na jedan se način smanjuje, podliježe nečemu izvanjskome što upravlja njegovim duhom i tijelom, ispušta iz ruku uzde vlastitoga života.

S druge strane, stalno suzdržavanje, oprez, samokontrola i kontemplacija – pa može li se tako živjeti? Da! Upravo se tako živi ako se želi živjeti kao kršćanin! Na to se čovjek priučava s naporom, konstantno uči sebe zatomljavati, osobito ljudi opredijeljeni za svećenička zvanja. Trebamo pronaći sami sebe u ovom moru života – toliko je stvari koje nas guše, toliko mnogo izbora, toliko različitih ljudi, toliko morskih struja – a sve nas nemilice nose, potapaju, guše, povlače na svoju stranu… Kako se spasiti, distancirati, odijeliti, osloboditi, othrvati svemu tome? A opet, kako se odreći svega dosadašnjeg – relativno lagodnog života, ugodne inercije, umirujućih rutina…? Treba se prepustiti Božjem Duhu. Treba imati hrabrosti živjeti gdje svakidašnji čovjek ne može egzistirati – u pustinji, kao eremit, kao asket – u potrazi za izgubljenim rajem, u potrazi za izgubljenim samim sobom.

Četrdeset dana korizme nije malo. To je za čovjeka kratkog daha i fitilja (a tako je nestrpljiv gotovo svaki čovjek današnjice) čitava vječnost. Međutim, vrijeme je tako relativan pojam, a ono u čemu ćemo se svi složiti jest da neumoljivo leti. Vuče se tek kad nešto žarko čekamo, a svi upravo tako čekamo da se Krist oslobodi svoga mučeničkoga zemaljskoga hoda i napokon odmori u krilu svoga Oca.

Kršćanin se ne bi smio zadovoljiti samo s nekoliko minuta dnevne molitve i sat vremena nedjeljne mise. Potrebno mu je, barem jednom u godini, i ovo vrijeme pokore da bi se pribrao, napravio reviziju i inventuru svoga života.  Ne uroni li tako u labirinte svoje duše, doživjet će trenutke poljuljanosti vjere, trenutke sumnjičavosti i  česta pitanja o smislu života. Samo onaj koji nešto „investira“ može očekivati plodove.

Mislim da su ovo riječi svetog Antuna Pustinjaka: „Tko u pustinji sjedi kao u svojoj ćeliji, oslobođen je triju napasti – napasti slušanja, govorenja i gledanja. Ostaje mu samo jedna – borba s vlastitom tjelesnošću“. Koliko god čovjek u pustinji tražio Boga, sotona se uvijek tu negdje skriva u blizini. On ne podnosi vrijeme posta i pokore. Žrtvovanje, promišljanje i skrušenost djela su na koja on reagira u skladu sa svojom prirodom. Tada je najjači, najbjesniji i najupornije napada. Mobilizira sve svoje snage da bi nam poremetio mir i pokolebao nas u našim odlukama i nastojanjima. Kušnja nije sramota niti grijeh, ona nam je škola u kojoj moramo naučiti svladati tijelo.

Danas mnoge ljude razdražuju riječi ‘kušnja’, ‘grijeh’, ‘žrtva’… Kažu da su staromodne. Pa ipak, tko poznaje sebe, tko se je pronašao u pustinji, poznaje svoje slabe strane. Tek kad budemo spremni suočiti se sa životom kao kršćani, možemo reći da je došlo naše vrijeme.

Krenimo s Isusom put Galileje, budimo uz Njega i pomozimo mu „regrutirati“ što više obraćenika. Znamo da nas čeka Golgota, ali i veličanstven kraj uz Krista koji, kako kaže sveti Petar u današnjoj poslanici, „uzašavši na Nebo, sjede zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, Vlasti i Sile.“ Amen.

p. Anđelko Sesar